Kada volja i upornost pomiču granice

Koliko ste puta sami sebi rekli: „Ne mogu”? A onda upoznate Luciju Brešković.

Lucija živi s albinizmom i slabovidnošću. Odrasla je u obitelji u kojoj troje od petero djece ima albinizam – stanje koje, osim manjka pigmenta kože, kose i očiju, donosi i ozbiljna oštećenja vida.

Džudom se počela baviti tek sa 16 godina. Sama kaže da nije bila talentirana ni posebno spretna. Imala je nešto drugo: volju, disciplinu i upornost. Odlučila je trenirati i nastaviti korak po korak.

Danas iza sebe ima dvije europske bronce, jedno srebro na Europskom prvenstvu i dva nastupa na Paraolimpijskim igrama. Diplomirala je teologiju, a radi kao knjižničarska tehničarka u Gradskoj knjižnici u Splitu – na poslu za koji su mnogi mislili da ga zbog svojeg vida neće moći raditi.

„Taj posao mi je došao kao dar. Malo je ljudi vjerovalo da to mogu raditi, a danas imam normalno radno vrijeme, redovnu plaću i život mi je puno lakši. Volim biti u knjižnici”, kaže Lucija.

Da bi pronašla knjigu, često mora izvaditi svaku s police jer ne može pročitati njezin hrbat. Na računalu radi uz povećanje od 600 do 800 posto, a velik dio knjižnice zna napamet. Prepreke su stvarne, ali uz odgovarajuće načine rada ne moraju zatvoriti priliku za sudjelovanje.

Uz posao redovito trči, trenira CrossFit, baca koplje i odlazi na natjecanja. Na događanju Hodajmo za one koji ne mogu – Jarun 2025. prepješačila je 73 kilometra. Ove godine ponovno će hodati s nama na završnici u Međimurju.

Ne zato što želi dokazati da može, nego zato što je to način na koji živi. Lucijin put ne briše izazove ni prepreke. Pokazuje što se događa kada osoba dobije priliku i odluči svakoga dana napraviti još jedan korak.

Za nas Lucija nije samo sudionica projekta. Ona je uzor koji svojim životom pokazuje što je moguće. Različiti, a isti. Nitko od nas ne hoda sam.