Luka je odlučio da priča o penjanju tek počinje

„Nisi mogao pronaći sport koji ne traži sve prste?” To je pitanje koje je Luka Srebačić zasigurno slušao bezbroj puta.

Prije četiri i pol godine doživio je tešku nesreću s vatrom. Zbog posljedica opeklina amputirani su mu svi prsti na obje ruke, osim palčeva koji su također ostali teško oštećeni.

Mnogi bi pomislili da je time priča o penjanju završila. Luka je odlučio da tek počinje.

Danas predstavlja Hrvatsku u parapenjanju. Kao prvi hrvatski parapenjač nastupio je na svjetskom natjecanju World Para Series u Innsbrucku i otvorio novo poglavlje hrvatskog parasporta.

Kaže da na stijeni još uvijek „čarobira”. Dok drugi odmaraju, on mora pronaći svoj način. Ne žali se. Prilagođava se. Za njega granice ne nastaju ondje gdje ih tijelo postavi, nego tek kada ih prihvati naš um.

Njegova priča podsjeća na Roka. Kroz projekt Hodajmo za one koji ne mogu prošle smo godine pomogli nabaviti ortoze bez kojih se gotovo nije mogao kretati, a kamoli penjati. Danas se i Rok, sa samo 16 godina, penje. Dvije različite priče nose istu poruku: ne odustati od sebe.

Kada je Luka posumnjao može li ponovno penjati, prijatelj mu je rekao: „Ajde, idemo probati. Ako prođe, prođe.” Ponekad si trebamo dati upravo takvu priliku. Probati, ne zato što znamo da ćemo uspjeti, nego zato što nećemo saznati što je moguće dok ne napravimo prvi korak.

Zato hodamo – da ljudi poput Luke i Roka imaju više prilika i manje prepreka na putu do svojih snova. Naš korak nekome može otvoriti put prema životu kakav zaslužuje. Nitko od nas ne hoda sam. Različiti, a isti.